U M R A

Plakat umra

Umru obaviti je sunnet. Ona se može obaviti tokom cijele godine osim dana uoči i tokom kurban bajrama, i u dane bacanja kamenčića na džemretima. Umra se obavlja i tokom dana hadždža, a to je kada se zanijeti hadždž sa obavljanjem i umre – hadždž temett’u. Umra se vrši u posebnom stanju koje se zove ihram. Ihram nije samo odjeća nego i posebno držanje u kojem je zabranjeno: imati polni odnos, svađati se, prepirati, besposlice govoriti, činiti grijehe ne samo jezikom nego i tijelom, hranom i pićem, i uz to ne oblačiti šivanu odjeću i obuću, pokrivati glavu, brijati se, šišati, namirisavati se, mazati mirisnim kremama i puderima, farbati kosu, ubijati životinje i insekte, kao i kidati i sjeći biljke. Umra se nijeti riječima: „Allahumme inni uridul umrete fe jes-sirha li ve tekab-belha min-ni.“ – „Moj Allahu, ja hoću da obavim umru pa mi olakšaj njeno obavljanje i primi je od mene!“ Prethodno se okupaj, učini pokajanje Allahu i molbu za oprost grijeha, pa pod abdestom učini nijjet. Umra počinje sa tavafom – sedam puta obići oko Kjabe. Prva tri obilaska čine se ubrzano, a ostala četiri usporenim hodom. Tavaf počinje od hadžerul-esveda (označeno sa zelenim svjetlom). Ako ne možemo dodirnuti h.esved poljubit ćemo dlanove ruku i uprijeti ih prema h. esvedu, i izgovara se: „Bismillahi, allahu ekber!“ (3 puta), i uči se dova:“ Allahumme rabbena atina fid-dunja haseneten ve fil ahireti haseneten ve kina azaben-nar. Rabbenag-firli ve li validejje ve lil muminine jevme jekumul hisab.“ Osim ovoga lijepo je učiti i druge Kuranske dove i sure po vlastitom izboru, kao i izgovarati telbijju: „Lebbejkel-lahu lebbejk. Lebbejke la šerike leke lebbejk. Innel hamde ven-ni’mete leke vel mulk. La šerike lek!“ Nakon obavljanja tavafa sunnet je klanjati dva rekata namaza. Na prvom rekatu učiti suru Kjafirun, a na drugom Ihlas. Poslije namaza napiti se Zem-zema i malo se odmoriti poslije čega se obavlja Sajj. Sajj je hod između brežuljaka Saffe i Mevrve. Na polovici puta muškarci idu ubrzano sa blagim treskom ramena (označeno zelenim svjetlom). Hod od Saffe na Mervu čini jedan Sajj. Ovako učiniti 7 puta. Po dolasku na Mervu kratko stati, učiniti dovu okrenut licem prema Kjabi. Učenja iz Kurana i činjenje dova učiniti po vlastitom izboru. Po završetku umre muški svoje kose šišaju ili glave briju dok žene skraćuju vrhove svoje kose. Ovaj obred šišanja znak je završetka umre i stanja ihrama.

I.A.

JEVMU AŠURA

JEVMU AŠURA

 

 

 

 

 

JEVMU AŠURA – Deseti dan mjeseca muharrema
Muharrem je prvi mjesec islamskog kalendara. S njime je još u pred-islamsko doba otpočinjala godina nakon što bi se ljudi iz Arabije povratili sa obavljenog hadždža i sajmenih dana. Muharrem je jedan od četiri mjeseca u kojima je zabranjeno krvoproliće, i u prijevodu znači: neukrotiv, nepovrediv, zabranjen, svet. Godina je prema tome trebala da započne u znaku svetosti mira. Doselivši se u Medinu Allahov Poslanik a.s. zatekao je Jevreje da poste Deseti muharrem. Na pitanje zašto to čine rekli su mu da je to iz zahvalnosti prema Allahu dž.š. da ih je pod vođstvom Musaa a.s. spasio bijegom preko Crvenog Mora i dolaskom na Sinaj. Na ovo je Allahov Poslanik a.s. izjavio: „Pa, nama je Musa (a.s.) bliži negoli vama!“, i potom je naredio da se posti Deseti muharrem. I ljudi su ga sve do naredbe ramazanskog posta postili. Pripovjeda se da je Allahov Poslanik a.s. postio Deseti muharrem još u vrijeme svoga boravka u Mekki. A onda, kada je druge godine po Hidžri došla objava o ramazanskom farz-postu on je ashabima saopštio ovo:“Ko hoće neka ga posti, a ko neće, neka ga ne posti!“, ostavivši na raspolaganje vjernicima da učine po svojoj volji. Ipak, ovaj post Desetog muharrema spada u pritvrđene sunnete koje je Allahov Poslanik a.s. činio bez izostavljanja jer za njega je rekao da nakon ramazanskog ovaj post spada u najbolji preporučeni post. Deseti muharrem nazvan je i „Idul-enbija'“ – „Bajram Allahovih Poslanika“ jer je to dan izbavljenja i spasa. Pa ukoliko i mi želimo da se od nas otkloni muka, nevolja i nesreća, moramo moliti da i za nas to bude praznikom i slavljem rješavanja od muke, patnje i nesreće. Od Ibn‘ Abbasa se prenosi, a u svome djelu „El-Gun-je'“ šejh Abdulkadir El-Gejlani piše: * Musa a.s. uspio je ovoga dana preći Crveno More i od Faraona se spasiti dolaskom na Sinaj. * Nuh a.s. kojem je ponestalo hrane ugledao je kopno na planini Džudijj uz koju je sa lađom pristao. * Junus a.s. nakon zatočeništva u čeljustima ribe ribaje izbacila na kopno. * Allah dž.š. stvorio je Adem a.s. i u ovaj dan mu oprostio grijeh počinjen u Džennetu. * Egipatska trgovačka karavana spasila je Jusuf a.s. iz bunara u kojeg su zlobna braća bila bacila malodobnog Jusufa a.s. * Isa a.s. je rođen i u ovaj dan podignut sa zemlje. * Ibrahim a.s. Allahovom voljom bio je spašen iz vatre u koju je bio bačen. * Ibrahimu a.s. s Neba spušten ovan da mu zamijeni žrtvovanje sina mu Ismail a.s. * Jakubu a.s. ocu Jusuf a.s. koji je bio oslijepio plačući za sinom Jusufom a.s. povraćen vid. * Ejub a.s. koji je teško bolovao i bio strpljiv Allahov rob Allah povratio zdravlje * Sulejman a.s. postao vladar nad Israelićanima. Ali, u ovaj dan dogodili su se i strašni historijski događaji vezani uz najbliži rod Allahovog Poslanika a.s. Desetog muharrema bila je pogibija njegovog unuka h. Huseina i članova njegova roda na Kerbeli 61. godine po Hidžri. Ovaj uistinu za sve muslimane u svijetu tužan i težak događaj šiije neprimjerenim, islamu suprotnim, načinom samokažnjavanja bičevanjem do krvi još uvijek oplakuju članove Ehli-Bejta h. Aliju, Hasana i Huseina na Deseti muharrema. Osim što se posti deseti, Allahov Poslanik a.s. preporučio je da se posti i deveti, (ili jedanaesti) dan muharrema. On je bio ovo preporučio za narednu godinu ali njega je pretekla smrt. Danas, muslimani uobičajeno poste deveti i deseti muharrema koji ove 1437. po Hidžri padaju u četvrtak i petak 22. i 23. oktobra, 2015. godine. U nekim krajevima, u znak sjećanja na Nuh a.s. pravi se slatka čorba, kompot zvani „Ašura“ kojim se postači u dane 09. i 10. muharrema mrse, a i dijele je komšijama, rodu i prijateljima. Naime, Nuh a.s. je ugledavši kopno naredio svojim sljedbenicima u lađi da poste, a kada su se iskrcali prikupivši posljednje zalihe hrane iz lađe bili su napravili čorbu kojom su se nakon posta omrsili.

I.A.

Deset pogrešnih predodžbi kod Bošnjaka

Deset pogrešnih predodžbi kod Bošnjaka
Politicka dezorijentiranost, socijalna nestabilnost, inflacija, nezaposlenost i stalna opasnost od sukoba. Ovo su samo neke od misli koje naviru kada pomislim na svoj narod. Mi smo na kritickom raskršcu. Živimo u trenutku kada mali propust može da nas odvede u buducnost punu neizvjesnosti.
Mi smo jedan dobar, plemenit, radin i pošten narod. Mogao bih o pozitivnim karakteristikama našeg naroda nadugo pisati, ali to nece pomoci da popravimo one, srecom, malobrojnije loše karakteristike na koje treba ukazati kako bismo ih popravljali i tako postali, s Božijom pomoci, još bolji.
1. Uspjeh drugog ne vidimo kao uspjeh dijela vlastitoga tijela!!!
Kod nas se je nažalost pojavila krilatica da ti naš covjek može sve oprostiti osim uspjeh – tvoj uspjeh ti nece oprostiti. Pokušace da ti to ospori, minimizira, omalovaži. Dok god ne budemo vidjeli i vlastiti uspjeh u uspjehu našeg brata muslimana, mi necemo moci naprijed kao kolektiv, kao zajednica. Jer, kada se sve sabere, uspjesi pojedinaca doprinose uspjehu i snazi zajednice. A bez zajednice, mi smo kao riba bez vode. Osudeni na postepeno nestajanje. Nije li Vjerovjesnik a.s. Zajednicu muslimana usporedio sa jednim tijelom i nije li tako tražio da na uspjeh drugoga u Zajednici gledamo kao na uspjeh dijela vlastitoga tijela?
2. Sve tude nam je slade, ljepše, bolje!!!
Pod ovim mislim da sebe ne uvažavamo u dovoljnoj mjeri, da nemamo samopoštovanja i da ova osobina vodi gubljenju samopouzdanja. Za nas je svaki drugi musliman, pa makar bio i objektivno gori, ako nije iz našeg naroda, nekako, bolji. Mi uvijek sami sebe stavljamo na dno ljestvice. Hafiz iz druge, pakistanske ili arapske džamije je automatski bolji od našeg, imam iz drugoga džemata je uceniji od našeg imama ,itd. Na polju sporta npr. važnije nam je kako je igrao neki strani nogometni tim od naših domacih. Na polju muzike, naša omladina više voli ‘pevati pesme’ koje dolaze iz drugih sredina, kultura i sl. Pogledajmo samo kolika se borba vodi da se djeda mraz (Sv. Nikola), koji nema nikakve veze sa nama, zaštiti i da mu se dadne ne samo politicki azil, vec i bh. državljanstvo.
3. Djeci pomogli samo ako su u naslijede dobila materijalna bogatstva!!!
Naš covjek svoj roditeljski uspjeh cesto mjeri po tome koliko je djeci ostavio u nasljede materijalnih dobara: novca, nekretnina, automobila, zlata i sl. Statistike pokazaju da su najuspješnija ona djeca, koja od svojih roditelja nisu nasljedivala samo materijalna dobra, jer (nezaraden) novac kvari djecu. Umjesto novca, uspješni roditelji su svojoj djeci omogucili da se školuju, ali prije svega, naucili su ih da budu dobri vjernici, radini ljudi, skromni, ambiciozni i da pravi uspjeh dolazi od vlastitog rada, samoodricanja, požrtvovanosti i oslanjanja na Onog bez cije pomoci je nemoguce zamisliti pravi uspjeh. Nije li Poslanik a.s. isticao da roditelj svom djetetu ne može u naslijede ostaviti ništa bolje od lijepog odgoja i da je najbolji vjernik onaj koji je najljepšeg odgoja?
4. Za svaki neuspjeh kriv nam je neko drugi!!!
Umjesto da se suocimo sa pravim uzrocima svoga zaostajanja, nama je najlakše da za svaki neuspjeh okrivimo drugog. Nekada su to kršcani, Srbi i Hrvati, a nerijetko i jevreji. Nekada je to Evropa, pa i citav svijet. Ponekad je to cak i Turska. A dežurni krivac je Amerika. Umjesto da analizom dodemo do odgovora kako da izidemo iz krize, trošimo vrijeme raspravljajuci o teorijama zavjera protiv muslimana u cjelini, a protiv nas posebno. To nas nece nigdje odvesti. To je samo bezizlazno bježanje od vlastite odgovornosti za vlastito stanje i realnost.
5. Ne uvažavamo na pravi nacin i u dovoljnoj mjeri svoje predstavnike, lidere, vode!!!
Cinjenica je da mi nikada nismo mogli na duže vrijeme imati, pogotovo ne u miru, lidere, premda smo narod koji je najviše bio zlostavljan, narod koji je strašno patio zbog svog backgrounda. Cim se i ovaj posljednji u nizu ratova protiv nas završio, mi smo gotovo svim svojim liderima, koji u ratu nisu poginuli, okrenuli leda. I ne samo to, do te mjere smo vecinu njih optuživali za vlastite neuspjehe da su jedva cekali da se povuku iz politike i javnog života i da se više nikada tamo ne vrate. Zato mi u politickom smislu nemamo niti možemo imati nacionalno vodstvo i nacionalnog lidera. Naš bi covjek morao prestati misliti kako je pozicija lidera nešto što tom lideru omogucava samo popularnost, lijep i lagodan život. Biti lider, prije svega, znaci prihvatiti se odgovornosti cinjenja hizmeta svom narodu, a pravu nagradu ocekivati tek na Drugom svijetu.
6. A kvazi-lideri se ponašaju kao da su nepogrešivi i nedodirljivi!!!
Vecina naših samonametnutih pa i ‘izabranih’ predstavnika i voda svaku kritiku doceka na nož. Ucili su nas da je kritika respektovanje vrijednosti i da se kritika upucuje za ono što vrijedi – da bude još bolje. Naši su izabranici suviše osjetljivi na bilo koji vid pokušaja da se podsjete da nešto u svom radu mijenjaju pa da nešto, ako je dobro, bude još bolje. Na takve postupke oni gledaju kao na pokušaj da ih se povrijedi i ponizi i umjesto da kažu ‘hvala’ oni se ljute. Usto, kod nas je prava rijetkost da nam lideri rade u duhu kooperativnosti, prijateljstva i uvažavanja.
7. Više volimo da govorimo nego da slušamo!!!
Kao da zaboravljamo da nam je Stvoritelj dao dva uha i jedan jezik – da dva puta više slušamo nego što govorimo. Kod nas je u najmanju ruku obrnuto. Naši imami npr. na sijelima nerijetko ne mogu doci do rijeci od pojedinih džematlija koji pricaju kao navijeni. Umjesto da se okoristimo od prisustva onog od koga možemo nešto nauciti, mi kao da takvom želimo pokazati koliko smo mi pametni. Da ovo nije samo karakteristika našeg naroda i vremena pokazuje i ova izreka Ebu Dželde r.a.: Upamtio sam ljude koji su imali znanje, ali nisu pricali. Danas ljudi ne znaju, a mnogo pricaju”! May Sarton je upozorila da “Most people have to talk so they won’t hear.” Pritom, naš covjek prica o svemu. I o onom što ga se tice kao i onom što ga se ne tice, i o onom o cemu nešto zna, kao i o onom o cemu pojma nema. Poslanik a.s. nas je ucio da je jedna od odlika lijepog odgoja da se klonemo onog što nas se ne tice, tj. da znamo koliko smo intelektualno i duhovno teški i da se u skladu s tim ponašamo kada je u pitanju upotreba jezika.
8. Jedenje svinjskog mesa nam je veci haram od pijenja alkohola i zinaluka (preljube)!!!
Haram je, fikhski gledano, jednako haram i kada pijemo alkohol i kada jedemo svinjsko meso, i kada se cini zinaluk i kada lažemo i sl. Mi smo vrlo skloni da neke harame proglašavamo manje haramom. Još je opasnije proglašavati haram dozvoljenim tj. halaliti ono što je Stvoritelj jasno obznanio kao haram. Naš Bošnjo još uvijek drži da pivo nije haram, iako je Poslanik a.s. jasno rekao da ono što opija u velikoj kolicini i jacini zabranjeno je konzumirati i u maloj kolicini i jacini. Imami u mektebima uce djecu da je alkohol strogo zabranjen, a onda ta djeca uhvate roditelja kako, i ne tako krišom, serbez, piju pivo. Nije li Poslanik a.s. rekao da je najbolji muhadžir (emigrant) onaj koji ostavi ono što je Allah zabranio. Doda li se ovom i cinjenica da smo vrlo neosjetljivi na jedenje mesa koje nije halal, onda se mora zakljuciti da nam kultura ishrane definitivno nije u potpunom skladu s Vjerom.
9. Petak nam je kao i svaki drugi dan!!!
Petak nam je kao i svaki drugi dan – a loše li je to! Nipošto nije tako i ne smije biti tako!!! Ako petak ne bude petkom, nece nas biti kao muslimana. Gospodar nas upozorava da je jevreje prokleo zbog nepoštivanja subote. Ako Bošnjaci ne budu vodili racuna o džuma-namazu koji je propisan kao farz-namaz, koji se ne može bez velikog razloga propuštati, onda ce nas to odvesti u tiho i potpuno nestajanje kao muslimana, gdje god živjeli. Islam se ne može živjeti bez džemata, a glavna džematska obaveza je, bez sumnje, zajednicki namaz u džamiji, ako ne pet puta dnevno, onda petkom džumu-namaz muškarcu je neizostavno obaviti. Ukoliko se naša porodica ne navikne pojaviti u džamiju barem jednom sedmicno, onda nije teško predvidjeti šta ce se sa nama dogoditi za kratko vrijeme. Kršcani i jevreji se u Americi ‘održavaju’ preko subote i nedjelje. Gdje smo mi u odnosu na petak? A nema nas u dovoljnoj mjeri ni subotom i nedjeljom u džamiji da barem tada poslušamo predavanje o vjeri i da se na taj nacin motiviramo i inspiriramo za rad za vjeru do slijedeceg vikenda. Da bi se petku povratilo ono znacenje koje mu naš Gosdpodar propisuje, nužno je da se vec sada pokrene i u BiH i u zemljama Zapadne Evrope, Amerike i Australije inicijativa za izjednacavanjem muslimana u pravima sa jevrejima i kršcanima tako što bi se i petak proglasio za neradni dan u sedmici. To mora biti strateški interes muslimana.
10. Omladinu neopravdano držimo podalje od rukovodnih funkcija!!!
Distanciranjem mladeži od upravljackih pozicija u našim organizacijama, cinimo najmanje trostruki grijeh:
A. Stariji ce biti pitani što upravljacke pozicije nisu povjerili mladim i sposobnijim.
B. Omladina ce nas optuživati što ih izbjegavamo, što sumnjamo u njihove sposobnosti i zato što u njih nemamo povjerenja.
C. Dezintegriramo zajednicu i dovodimo u pitanje svoju i buducnost vlastite djece.
“We must view young people not as empty bottles to be filled but as candles to be lit.” — Robert Shaffer
Naš je problem sada vec postao akutan. U gotovo svim našim organizacijama u dijaspori npr. sjede zaslužni pojedinci, ali pojedinci koji nisu u stanju zainteresirati i motivirati omladinu da preuzima pozicije vodenja i odlucivanja. Tako je npr. naša najstarija organizacija u Americi prakticno ostala bez nastavljaca svoje tradicije, a utemeljena je davne 1906. u Cikagu. Bojimo se da ce nam i druge naše organizacije doživjeti istu sudbinu, ne budemo li umjeli blagovremeno uvoditi omladinu u njihov rad.

I.A.

HADŽDŽ

HADŽDŽKaba se zove još i Bejtullah, i El-Bejtul-haram, a njeno dvorište Mesdžidul-haram/Haremi šerif u kojem su Mekami-Ibrahim, El-hatim, Zemzem, i u neposrednoj blizini Saffa i Merva. Hadžerul-esved, to je crni kamen u Kabi koji je znak od kojeg se počinje tavaf. Mikat je granica izvan Meke koja se ne smije preći bez ihrama sa nijetom umre ili hadždža. Ovih granica ima 5 i od Mekke su na udaljenosti od 72 do 336 km. Safa i Merva to su dva brežuljka uz Haremi-šerif međusobno udaljeni 577 metara između kojih se hadžije žurno kreću 7 puta. Ovo žurno kretanje zove se sajj i ono je vadžib. Arefat je dolina u kojoj je stroga obaveza – farz boraviti na „Dan Arefata“ uoči Bajrama. Mina je između Mekke i Arefata gdje se na džemretima kamenuje šejtan i ovaj čin je vadžib. Muzdelifa: tu se po povratku sa Arefata boravi i prenoći (vadžib) i prikupljaju kamenčići:49 k. Tavaf je obilaženje oko Kabe 7 puta. Hadžije obavljaju tri vrste tavafa: po dolasku u Mekku tavaf kudum; na Bajram tavaf /zijare/ifad/ je farz; i na rastanku sa Mekkom tavaf/sadr/veda/ je vadžib.Tavaf se obavlja kruženjem oko Kabe s pokrivenim lijevim ramenom prema Kabi. Svaki krug počinje od Hažerul-esveda riječima:“Bismillahi, Allahu ekber! /3X/, Allahu ekber ve lillahil hamd!“ Prilikom tavafa (od jemenskog ćoška) uči se dova:“Allahumme rabbena atina fid-dunja haseneten ve fil-ahireti haseneten ve kina azaben-nar, ve edhilnel džennete meal ebrar. Ja Azizu, ja Gaffaru, ja Rabbel-alemin!“-„Gospodaru naš, daj nam na ovome i na budućem svijetu dobro, sačuvaj nas od džehennemske vatre i uvedi nas u džennetske vrtove među čestite robove Svoje, o Silni, o Ti Koji praštaš, o Stvoritelju svih svjetova!“ Ihram je farz a to je: nijet učiniti za hadždž (ili za umru) riječima:“Allahumme inni uridul-hadždže fe-jessirhu li ve tekabbelhu minni!“-„“Allahu, ja hoću da učinim hadždž, pa mi ga olakšaj i primi ga od mene!“ prethodno se okupati i klanjati dva rekata namaza, ogrnuti se u ihrame – dva čaršafa, obuven u otvorenim sandalama, i pridržavanje zabrana u toku ihrama. Telbijja, to je izgovarati: „Lebbejke-l-lahumme lebejk. Lebbejke, la šerike leke lebbejk. Innel-hamde, ven-nimete vel mulke lek. La šerike leke!“ – „Odazivam Ti se Gospodaru, odazivam. Odazivam Ti se, Ti nemaš nikakvog druga. Odazivam Ti se. Tebi pripada svaka hvala, blagodati i vlast i Ti nemaš druga!“ Farzovi hadždža – naročito stroge obaveze: 1. IHRAM; 2. BORAVAK NA AREFATU; i 3. TAVAFUZ-ZIJARE/IFADE – Tavaf u dane Bajrama. Vadžibi hadždža – stroge obaveze: 1. BORAVAK NA MUZDELIFI; 2. SAJJ IZMEĐU SAFFE I MERVE; 3. BACANJE KAMENČIĆA NA DŽEMRETIMA NA MINI; 4. TAVAFUS-SADR/VEDA – Oproštajni tavaf na polasku iz Mekke; 5. BRIJANJE – ŠIŠANJE GLAVE po završetku obreda hadždža. M E D I N A Sunnet je posjetiti i Poslanikovu a.s. Džamiju – Medinski harem u kojem jedan namaz vrijedi hiljadu namaza. Dobro bi bilo obaviti ih 40. Osim ove posjetit će i Mesdžidul-Kuba na domak Medine. Unutar Posl.Džamije prostor je Revde prvotna Džamija, prostor od njegovog a.s. mezara do njegovog mimbera. Tu su i mezari: Poslanika a.s. kojem uz salevat uručujemo i selame, te mezari Ebu-Bekra r.a., i Omera r.a., mezarje Beká, i mezarje šehida Uhuda (h.Hamza).

HADDŽDŽ TEMETU:

Kod ove vrste obavljanja hadždža najprije se obavi U M R A * Prema Kabi krenuti desnom nogom i oborenog pogleda, stati i pogledati prviput u Kabu i učiti: Allahu ekber! La ilahe illellah, Muhammedun resulullah! (3 X), uputiti dovu i izraziti svoje želje Allahu. * Okupani, ili pod abdestom, namirisani, odjeveni u ihrame, klanjamo dva rekata namaza (u Haremu i okolini namaz vrijedi 100 hiljada namaza!) i zanijetimo umru: „Lebbejke umreten mutemettian biha ilel-hadždž“ i „Allahumme inni uridul umrete fe jessirha li ve tekabbelha minni“, te počinjemo sa tavafom – kruženjem oko Kabe (7X). Početna tačka je Hadžerul-esved koji dodirnemo ili poljubimo dlanove i upravimo prema njemu učeći: Bismillahi, Allahu ekber!(3X),Ve lillahil hamd! * Po završetku tavafa klanjamo dva rekata učeći na prvom rekatu Kjafirun, a na drugom rekatu Ehad. Prije pijenja Zem-zema zatražimo od Allaha da nam on bude duševni ili tjelesni lijek i odmorimo. * Zatim činimo Saj između dva brežuljka Saffe i Merve (7X). Počinjemo od Saffe. Okrenuti prema Kabi učimo: „La ilahe ille-llahu vahdehu la šerike leh. Lehul mulku, ve lehul hamdu ve huve ala kulli šejin kadir. La ilahe illellahu vahdehu endžeze vahdehu, ve nesare abdehu, ve hezemel-ahzabe vahdehu“ (3X); a potom počinjemo sa ubrzanim hodom prema Mervi na kojoj istu dovu učinimo (3X). * Nakon saja muški šišaju kosu /žene malo skraćuju/ i oslobađaju se ihrama kao znak završene umre. H A D Ž D Ž * 08. zul-hidždže: Oblače se ihrami sa postupkom istim kao i kod umre. Ihram se sastoji od dva komada platna i papuča/otvorenih sandala. Potom se nijjeti hadždž: „Allahumme inni uridul hadždže fe jessirhu li ve tekabbelhu minni.“ licu u ihramu – muhrimu zabranjeno je: spolno općiti, ljubiti i s požudom gledati kao niti spominjati ženitbu-udadbu, niti je ugovarati, sramano govoriti, psovati, svađati se i prepirati, ogovarati, krasti, niti uzimati tuđe, izazivati tuču i tući se, loviti i ubijati čak ni insekte, niti bilje sjeći i čupati. Muhrim nesmije svoje tijelo i ihrame namirisavati, rezati nokte, šišati niti farbati kosu niti odstranjivati dlake i brijati se, ne smije glavu pokrivati ni stavljati nikakvu dodatnu odjeću, niti obuću. Ženi je zabranjeno oblačenje rukavica i prekrivanje lica. * Biti na Mini je sunnet. Skraćeno se obave: podne, ikindija, akšam i jacija, prenoći i obavi sabbah. * 09. zul-hidždže: Po izlasku sunca kreće se na Arefat na kojem se boravi do zalaska sunca. Uči se Kur’an,telbija, tekbir, tehlil, te čine dove u pravcu Kible. U podnevskom vremenu imam će održati hutbu a potom će spojeno i skraćeno sa jednim ezanom i dva ikameta obaviti podne i ikindiju namaz. Arefat se napušta tek po zalasku sunca i kreće se prema Muzdelifi. * Na Muzdelifu se stiže u vrijeme jacije. Po dolasku, spojeno i skraćeno obavljaju se akšam i jacija, učine dove kod brda Mešaril-haram, uči telbija, tekbir, tehlil, tesbih, prenoći, klanja sabbah, sakupi 49 kamenčića koji su veličine lješnika i kreće prema Mini. * 10. zul-hidždže: Po dolasku na Minu uče se tekbiri i kamenuje se Šejtan na Džemretul-Akabe desnom rukom kamenčić po kamenčić riječima: Bismillahi! Allahu-ekber! /7 kamenčića/. Osim tekbira čine se pokajanja i dove Allahu. Poslije ovoga prestaje učenje telbije i kolju se obavezni kurbani. * Hadžija odlazi do Kabe i čini tavafu-zijare/ifada, i saj. * Potom se brije ili šiša kosu i skida ihrame, i hadžija je oslobođen ihramskih zabrana. * 11. zul-hidždže: Hadžija odlazi na Minu i kamenuje Šejtana na džemretima /na svakom od džemreta po 7 kamenčića/ ovim redom: Džemretus- Sugra /Malo džemre/, potom Džemretul-Vusta /Srednje džemre/, i zatim Džemretul-Akabe /Veliko džemre/. * 12. zul-hidždže: Hadžija na Mini kamenuje šejtana istim redom kao i prethodnog dana. * Tavaful-Veda/Sadr/ je konačan oproštaj sa Kabom neposredno pred napuštanje Mekke.

I.A.

U POVODU NOVE 1437. HIDŽRETSKE GODINE

nova-hidžretska-godina

Na ulasku smo u Novu 1437. hidžretsku godinu. Ona nastupa u akšam, 13. oktobra, 2015. godine. Molimo Allaha džellešanuhu da nam je učini prosperitetnom i sretnom kako na planu zajednice muslimana tako i u našim porodicama, kao i kod svakog od nas pojedinačno, amin. Hidžra je centralni historijski događaj rane Muhammed a.s. zajednice. On je postao kamenom međašem od kojeg se računa era islama, i to od onog datuma 26. septembra 622. godine kada je Muhammed a.s. noga stupila na tlo grada Medine. On je neponovljiv, jedan i jedinstven. Toliko velik da neprekidno podstiče, inspiriše, duhom hrani i nadahnjuje godinama i stoljećima generacije vjernika. Između dva preioda života i djelovanja Muhammed a.s. i prve zajednice vjernika srednji član koji povezuje ova dva perioda je događaj hidžre. Prvi period je život u Mekki. To je period u dužini od trinaest godina. To je vrijeme upoznavanja sa islamom, sa učenjem islama, i primjena obreda i propisa vjere. U ovom period zajednica se učvršćuje u spoznaji Jednoga Boga, u prihvatanju i nepogovornom slijeđenju Objave, i u gradnji povjerenja u Muhammed a.s. njenog duhovnog učitelja, uzora i vođu. Od zajednice i pojedinaca ne traži se mnogo osim što su dužni da se duhovno jačaju, moralno izgrađuju i međusobno čvrsto povezuju. Ovaj period je statičan. To je vrijeme usađivanja vjere u Jednoga, Jedinog Boga, gradnja povjerenja, i istovremeno rast u vjeri do tačke u kojoj je sve zemno, lično, privatno, ono za čim običan svijet strastveno žudi, sve to tone i nestaje pred idejom islam visoko uzdignutom na horizontu kojeg cijeloga ona prekriva. I kada vjerovanje postane duboko i čvrsto, kada iman i islam uđu u najvišu formu u ihsan, a to je stanje u kojem je čovjek neprestano sa osjećanjem sveprisutnosti Allaha džellešanuhu uz njega i njegovo djelovanje i bez ikakve sumnje uvjeren je da je Allah Uzvišeni sa njime, onako kako kazuje Poslanik a.s. „…Pa iako ti Njega ne vidiš On tebe vidi!“(Prenseno od Omera r.a.), a Kur’an potvrđuje: „Allah je zaista na strani onih koji se Allaha boje i grijeha klone i koji dobra djela čine!“(En-Nahl, 128) Ovakvi sljedbenici islama, potpuno predani i zreli dobili su naredbu hidžre. I, potom, događa se hidžret. On je učinjen Allahovim imperativom za sve one koji se zaogrnuše u šehadet. Nešto što se duboko osjećalo i o čemu se neprekidno slovilo sada je došlo do svoga zrenja da se svijetu pokaže kao istinski, duboki osjećaj i priznanje puta na koji je Zajednica kročila. Tražio se pokret! I on je učinjen. Po tome, da se sve zemno podredilo ideji islama hidžret Muhammed a.s. i njegovih uzoritih ashaba najveći i najčestitiji je događaj znamenitiji i od Noći Sudbinske u kojoj je koncem ramazana 610. počela silaziti Objava. Ovaj događaj zorno je predstavio da Objava nije sama, da nije spuštena na goli kamen, niti među osione i ravnodušne ljude, nego da su i Objava i Poslanik a.s. prihvaćeni od ljudi zdušno i iskreno i da su obećavali sjajno islamsko i danas i sutra. Podsjetimo se ovdje žalopojnog vapaja Nuh a.s. kada se Gospodaru svome obraća riječima: „Gospodaru moj, oni mene ne slušaju i povode se za onima čija bogatstva i djeca samo njihov gubitak uvećavaju!“ i „… i govore „Nikako božanstva svoja ne ostavljajte!…“ (Nuh, 21, i 23) Ili u slučaju Musaa a.s. nakon izbavljenja njegovog naroda iz Egipta „I Mi sinove Israilove preko mora prevedosmo pa oni naiđoše na narod koji se klanjao kumirima svojim „O Musa“ rekoše – „napravi ti nama boga kao što i oni imaju bogove…“ (Al-Araf, 138) Etimološki, proučavajući porijeklo i korijen riječi hidžra ima između ostalih i značenje: napustiti, otići, ostaviti, udaljiti se, iseliti se, odvojiti se od plemena. Ova Poslanikova a.s. hidžra i uz njega hidžret 313 mekanskih porodica bili su odlazak iz svijeta idolopoklonstva u svijet vjere u jednoga Boga, i sa svakim korakom na ovom putu dugom četiri stotine kilometara distanca se povećavala i u duhovnom i u fizičko-geografskom smislu. Omer r.a. nazvan časnim nadimkom El-Faruk „rastavljač istine od neistine“ u svome obraćanju na hidzru upravo je upozorio na njeno značenje kao one koja dijeli i rastavlja svijetove kufra i širka i svijet Allahovog Puta. A cijena ovog jedinstvenog puta nije bila mala: Hidžret je rastavio roditelja i dijete njegovo, bračne drugove, ostavljana su čitava bogatstva u čast i žrtvu za islam, podnošena su mučenja i patnje, ostavljen je grad u kojem se stoljećima i generacijama živjelo i kretalo se u susret novom i nepoznatom. U jednom hadisu kazuje se i ovo: „Iman se izražava kroz namjeru i riječ, a hidžret ličnim angažovanjem i imovinom“ (Abdul-Halik bin Zahir Eš-Šihami). Sve što je ova prva skupina muslimana bila naučila učeći pred Poslanikom a.s. prenijela je i u djelo. Potom, po dolasku u Medinu u kojoj će Poslanik a.s. provesti narednih deset godina među prvim zadacima bili su izmirenja međusobno zavađenih plemena i pobratimstvo među muslimanima. Poslije su zaredali uspon i uspjesi koji će trajati poslije toga i stoljećima. Iako je osme godine po hidžretu, a 20-tog ramazana, nakon osvojenja Mekke Allahov Poslanik a.s. izjavio da nakon osvojenja Mekke nema više hidžre nego postoji džihad kao stalni napor ka poboljšanju i uspinjanju osobe i Zajednice, i nijjet kao najbolje i najplemenitije određen i zacrtan plan, ne možemo a da se ne osvrnemo na same sebe, nas današnje i ne odredimo se prema ovome uzvišenom značenju hidžre sa upitom: Da li su današnji muslimani: vagabundi, lutalice, amorfna masa u kretanju koje drugi guraju i tiskaju nemoćne, nedefinisane i neodređene putnike bez mape i usmjerenja, ili smo pak putnici hidžre?! Istini za volju, bez većeg napora slobodni smo izreći: ponajmanje mi, današnji muslimani, putnici smo hidžre. Naša kretanja usmjerena ka kršćanskom, većinom evropskom, Zapadu izravna su težnja za socijalnim, političkim i ekonomskim slobodama i postignućem na planu sigurnosti emocionalne, socijalne i političke prirode. Naše vjersko, moralno, tradicijsko i kulturno potisnuti su u drugi plan, i miruju. Budimo sigurni u neporeknutu, vječitu i neprekidno aktuelnu riječ Kur’ana i Hadisa Allahovog Poslanika a.s. i pozovimo u svijest Kur’ansku riječ o hidžri kao kretanju prema Allahu i Njegovom Poslaniku a.s. „Muhadžiren ilellahi we Resulihi!“ „A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova!“(En-Nisa‘, 100), tek ovakvima se može dogoditi dobro koje hidžret u sebi nosi. Islam nam kazuje, a historija to potvrđuje da onim istim putem kojim su se kretali prvi muslimani moramo se kretati i mi kako bi zadobili dobro i ovosvjetsko i onosvjetsko, i drugoga puta i načina nema. U suprotnom, ostaje nam da čamimo u izolaciji, skrhani i nemoćni. Poslanik a.s. zahtijevao je promjenu iznutra da bi se desuila promjena prema vani.U ovom duhu Poslanik a.s. kazuje: „Najbolji musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku mirni i sigurni drugi muslimani; a najbolji vjernik je onaj koji je najljepše naravi; a najbolji muhadžir je onaj koji se čuva Allahovih zabrana; dok je najveći borac na Allahovom putu onaj koji se bori protiv svojih strasti u ime Allaha.“ (Et-Taberani) Na nama je, koji preuzimamo uloge ensarija, tj. štićenika i pomagača Allahovog puta, da svojoj djeci, i onima što u valovima nepredviđeno i neprekidno nadolaze u prostore Zapada da propagiramo jedinstveni i uzvišeni put hidžre, a to je doseći do svakog pojedinca, saopštiti mu da sačuva li u sebi čistu vjeru, ibadet Allahu, islamski ahlak i islamsko međusobno bratstvo, dovoljno će biti spreman da se suoči sa Zapadom, da se očuva u njemu, da kao takav bude priznat i prihvaćen. Stoga, naučimo i sebe i svoje bližnje da nanovo zanijete život ovdje ističući da su ovdje na Zapadu najprije da sačuvaju u sebi i porodicama svojim: čistu i iskrenu vjeru, ibadet Allahu, ahlak kao najprimjerenije držanje i ponašanje, i islamsko bratstvo. Tek potom će nam ulazak u svijet Zapada biti kabul. U suprotnom, gubitnici smo posve!

I. Alešević,imam
U Mannheimu, 29. zul-hidždžeta, 1436. / 2015.

Održana sjednica Savjeta Muftije IZBNJ u Kelnu

U četvrtak, 27. avgusta, sa početkom u 12 sati, u prostorijama Bosansko-islamske kulturne zajednice “Gazi Husrevbeg” u ulici Vogelsanger održana je sjednica Savjeta Muftije. Ispred Džemata Keln dobrodošlicu iskazao je imam Nedžad ef. Osmić.

Iz predloženog dnevnog reda koji je u pozivu uputio Muftija Pašo efendija Fetić a koji treba da tretira ramazanske izvještaje, realizaciju aktivnosti oko hadždža i ispraćaja hadžija, pripreme za predstojeći kurban-bajram, pripremu za upis polaznika vjerske pouke i početak nastave, održavanje seminara o jeziku, te seminara za predsjednike, sekretare i blagajnike islamske zajednice, dalo se zaključiti da će rad Savjeta biti i dug i naporan. I tako je i bilo ali uz dodatak da je Sjednica bila vrlo uspješna unatoč obilnom dnevnom redu.

Sjednici su uz Muftiju ef. prisustvovali glavni imami: Aldin ef. Kusur, Mehmed ef. Jakubović, Ishak ef. Alešević, i vršilac dužnosti glavnog imama za područje oblasti Bajern Izet ef. Bibić. Opravdano odsutan je ovoga puta bio gl. imam Enver ef. Pašalić.

Po pitanjima vezanim za izvještaje konstatovano je općenito pomanjkanje ažurnog i redovitog slanja informacija i podataka čime se umnogome otežava rad višim organima i ustanovama IZ. Također, na drugoj strani uočena je potreba za izradu kvalitetnih formulara i sveski u koje bi se konstantno podaci unosili. Dogovoreno je da najdalje do 10. septembra glavni imami prikupe podatke na svojim područjima i dostave izvještaje Muftiji.

Nakon podnesenog izvještaja vezanog za hadždž 2015, gdje na hadždž putem IZBNJ ide 130 ovogodišnjih hadžija za koje se na pet mjesta (Hagen, Berlin, Minhen, Ulm i Frankfurt) održavaju edukativni seminari, i kojima se omogućuje da sa različitih aerodromskih destinacija širom Njemačke polaze i na iste se vraćaju (Polasci su 15.09. a povratak je predviđen 06.10.’15.). Muftija i članovi Savjeta dali su podršku aktivnostima Izet ef. Bibiću rukovodiocu Ureda za hadždž i umru, kao i referentu Sulejman ef. Spahiću.

Rijaset IZ čini napore na unapređenju akcije za kurbane koji se uplaćuju preko IZ. Cijena po kurbanu iznosi 180,- eura. Novina je kod ovogodišnje akcije kurbana da će nabavka kurbana biti vršena isključivo kupovinom kod naših povratničkih domaćinstava. Ovim bi se podstakla  održivost i dostojanstveniji život povratnika. Predloženo je da se za po dvije oblasti naprave bajramski prijemi. U Minhenu, gdje je od skora uobičajen zajednički bajram-namaz svih minhenskih bošnjačkih džemata, u velikoj gradskoj hali , klanjat će se kurban-bajram koji će predvoditi neko od zvaničnika Rijaseta IZ u BiH. Najvišu brigu IZBNJ čini na omasovljenju i poboljšanju na području vjersko-poučnog rada. Glavna tema i na predstojećem saveznom seminaru imama bit će vjersko-poučni rad. U ovom pogledu sačinjen je i Mešihatov vjeroučni udžbenik – Ilmihal I, koji je odobrila vjersko-prosvjetna služba Rijaseta i koji ovih dana izlazi iz štampe. Početak vjerske pouke u mektebima uspostaviti u drugom vikendu po početku školske godine, a završetak vjeroučne godine sa završetkom školske godine.

Rijaset čini dodatne napore da se kroz mesdžide i mektebe nastavi njegovati bosanski jezik među iseljenim Bošnjacima u ovom pogledu u pripremi je seminar o jeziku, a vrše se pripreme i za čitanku koja uz vjerske teme tematizira i oblasti iz kulture.

Ponovo je aktuelizirano pitanje administrativnog i financijskog rada u džematima jer mnogo je nepoznavanja i površnosti. Zato će do kraja ove godine biti upriličen seminar za predsjednike, sekretare i blagajnike u džematima. Ovim seminarom rukovodit će stručne osobe i predložiti konkretne mjere za poboljšanje stanja u ovoj oblasti.

Zahvalom za uspješan rad i dovom od strane Muftije ef. završena je Sjednica Savjeta.

Ishak Alešević

Džemat Kassel: Bajramski ručak za djecu-izbjeglice

Svjedoci smo posljednjih mjeseci tzv. „Izbjeglicke krize“ koja potresa Evropu. Najveci broj izbjeglica pokusava da se domogne Njemacke i u njoj pokusaju spasiti goli zivot. Medjutim, treba imati na umu da djeca prezivljavaju najvece traume. Tako je na neki nacin u mjesto Hann. Münden, koji je udaljen dvadesetak kilometara od grada Kassela, dospjela grupa od oko 120 muske djece uzrasta od 11 do 19 godina. Vecina ovih djecaka su muslimani koji dolaze iz Sirije, Iraka, Afganistana, Eritreje, Somalije… Tu im je obezbijedjen krov nad glavom ukljucujuci i hranu, kao i kurs njemackoga jezika.

20150924_165228

Prije Kurban-bajrama na nekoliko dana potekla je inicijativa od nekoliko osoba koje zive u gradu Kasselu da se na neki nacin organizira bajramski rucak za ove malisane. Cim je dosla ova informacija u nas dzemat, odmah se pristupilo organizaciji. Clanovi naseg dzemata su se sa radoscu odazvali pozivu za ucesce u ovoj akciji. U ovoj akciji su ucestvovale i druge osobe koje nisu clanovi nasega dzemata, cak i Nijemci.Vec smo napomenuli da ova djeca imaju osnovne uslove za zivot, ali je nas cilj bio bas prvi bajramski dan uciniti im vedrijim, radosnijim, ljepsim i drugacijim od drugih dana, jer zive bez svojih porodica i roditelja.   Tako smo se, u cetvrtak, 24.09.2015.  godine, prvi dan Kurban-bajrama, poslije podne-namaza zaputili u Hann. Münden. Kada smo tamo stigli i izlozili hranu, ljudi koji rade u tom centru su u cudu govorili „koliko samo hrane“. Kada su pocela dolaziti, na licima djece se mogla vidjeti radost. Mislim da smo im bar na trenutak ucinili zivot ljepsim i pokazali kako nisu zaboravljeni ili napusteni. U pripremi je jos jedna posjeta ovoj djecici putem koje cemo ponovo, ako Bog da, pokusati da im vratimo osmijeh na lice i da bar na trenutak zaborave na surovu stvarnost u kojoj zive njihovi najmiliji. Molim drago Allaha da ukabuli ovo hairli djelo svima onima koji su ucestvovali u ovoj akciji.

mr. Amir ef. Meheljic – imam džemata Kassel

Značaj hidžre u kontekstu povijesti islama

dzmija-sunceJedan od veoma značajniih događaju u povijesti islama koji je uzet kao početak računanja vremena u islamu jeste hidžra, preseljenje Muhammeda a.s., iz Mekke u Medinu.

Na početku islama, broj godina nije se računao kako to danas poznajemo, već je to počelo od hilafeta pravednog halife Omera b. El-Hattaba, radijallahu ‘anhum. Ebu-Musa el Eš’ari, je napisao pismo ovom pravednom halifi, u kojem je pisalo: “O vladaru pravovjernih, dolaze nam od tebe pisma na kojima nema datuma, ne znamo kada si ih napisao i nama poslao?!” Nakon čitanja ovog pisma, halifa Omer, radijallahu ‘anhu, je sakupio ashabe i od njih zatražio njihovo mišljenje, i dogovor u pogledu ovog pitanja. Neki tom prilikom predložiše, da se islamski kalendar računa kao što računaju perzijanci, tj. po svojim vladarima, kad god koji od njih umre, oni počinju računati vrijeme od novog, slijedećeg vladara. Ovaj prvi prijedlog se nije svidio ashabima, pa, neki predložiše da se računa po računanju rimljana, ali ni to im se ne dopade. Neki su predložili da se vrijeme računa po rođenju Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dok drugi rekoše da se računa od vremena njegovog poslanstva, a neki od prisutnih predložiše da se računa od hidžre Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Halifa Omer, radijallahu ‘anhu, tom prilikom presudi i reče: “Hidžra je odvojila istinu od neistine pa, po njoj računajte svoje vrijeme i godine.” Tako su ashabi počeli da računaju godine od vremena hidžre Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i oko toga su se svi usaglasili, te to ostaje dokle god je muslimana na dunjaluku.

Šta je u stvari hidžra?

Hidžra u jezičkom smislu označava ostavljanje i napuštanje. A u terminološkom smislu hidžra je kada čovjek mora da napusti svoje mjesto zbog ugroženosti kada mu prijeti opasnost po život, čast, imetak i kada mu nisu dozvoljene vjerske slobode. Na hidžru se čovjek odlučuje ne svojom voljom, nego pod uticajem vanjskih okolnosti. Čovjek čini hidžru u neko drugo mjesto, gdje mu neće prijetiti opasnost po život, čast, imetak i gdje će moći nesmetano da izvršava vjerske dužnosti ali sa namjerom da se ponovo vrati u svoje mjesto, kada se za to steknu uslovi.

Hidžra iz Mekke u Medinu, 622. godine po Isa a.s. je bio veliki i težak zadatak i ispit za ashabe i Muhammeda a.s. Bio je to ispit spremnosti na žrtvu na Allahovu dž.š. putu i provjera jačine njihova imana. Hidžra dolazi kao nužnost nakon stavljanja muslimana u totalnu izolaciju, nakon hidžre u Abesiniju, neuspjelih pokušaja da’we u Taifu i svakodnevnih napada na muslimane. Muslimani su zajedno sa Poslanikom s.a.v.s. bili prinuđeni da napuste svoje kuće, rodni kraj i svu imovinu, da bi dobili slobodu. O tome govori 100. ajet Sure En-Nisa:
“Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih neprijatelja i slobodu. A onome ko napusti svoj rodni kraj, radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna. – Allah mnogo prašta i milostiv je.”

Razlozi hidžre

Razlozi za hidžru, preseljenje iz jednog u drugo mjesto mogu biti različiti. Jedan od najjačih razloga za svakog muslimana je zasigurno vjerski razlog, kao što je to učinio Allahov Poslanik a.s., sa svojim ashabima. Drugi razlog što je veoma čest jeste ekonomske prirode. Potraga za nafakom. Potraga za poslom, stabilnim primanjima, boljim radnim mjestom, većom platom itd. Također jedan od razloga su ratna dejstva, opasnosti koje rat sa sobom nosi. Tu su socijalni razlozi, a mogu biti i ženidbeni razlozi. Međutim, jedina hidžra za koju će čovjek imati nagradu kod Allaha je ona hidžra koja se obavi radi Allaha i Njegovog Poslanika. Kao što stoji u hadisu kojeg prenosi h. Omer:

Omer ibn el-Hattab, radijallahu anhu kaže: »Čuo sam Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, kad kaže: – Djela se vrednuju samo prema namjerama i svakom čovjeku pripada ono što je naumio. Onaj ko preseli Allaha i Poslanika radi njegova hidžra i jeste radi Allaha i radi Poslanika. Onaj ko preseli iz jednog mjesta u drugo radi kakvog ovozemaljskog interesa ili radi žene s kojom se naumio oženiti, njegova seoba je radi onog zbog čega se preselio. (Buharija, Muslim i dr.)

Ko su današnji muhadžiri?

U današnje vrijeme smo svjedoci jednog migracijskog talasa koji je zahvatio čitav svijet. Međutim, ono što je indikativno jeste da je najveći broj muhadžira tj. migranata iz muslimanskog svijeta. Muhadžiri koji su danas preplavili Evropu su iz zemalja Bliskog istoka, Sirije, Iraka, Afganisatna, ali isto tako što ostaje u sjeni usljed ovih dešavanja su i muhadžiri iz Afričkih zemalja kao i sa Balkana. Jedni bježe kako bi sačuvali vlastite živote, drugi kako bi se izbavili iz bijede i teških socijalnih prilika, treći kako bi svojoj djeci obezbijedili bolju i sretniju budućnost itd.  Mnogi nisu uspjeli da se domognu „obećane zemlje“ tj. Njemačke, umrli su na svom putu do bolje budućnosti.

Imajući u vidu da smo i mi muhadžiri, neki ekonomski, neki ratni i da smo došli u sredinu koja nije islamska naša dužnost je da sačuvamo sebe i svoje porodice od svega onog što je negativno. Moramo očuvati našu vjeru, dini islam, naše džamije i džemate. Moramo očuvati naš identitet, ne smijemo zaboraviti odakle potičemo, moramo znati naše korijene. Ne smijemo zaboraviti naš jezik, naš lijepi bosanski jezik, jezik kojim nas je naša majka uspavljivala, jezik naših nena i djedova. Također moramo se boriti da očuvamo našu kulturu i tradiciju koji nas čine jedninstvenim i razdvajaju od drugih.

Dakle, hidžra je fenomen koji se stalno ponavlja, prije dvadestak godina smo to bili mi Bošnjaci, danas su to Sirijci, Iračani i Afganistanci. Sutra će to biti neko drugi. Hidžra nije znak slabosti, nego je više traganje za plodnim tlom, za slobodom, za boljim mogućnostima. Uvijek imajmo na umu da smo i mi bili muhadžiri i shodno tom iskustvu koje nosimo nastojmo da pomognemo na svaki mogući način onima koji danas dolaze ka nama.

Nova muslimanska, godina nastupa u utorak poslije akšam namaza kada ulazimo u 1437. hidžretsku godinu. Godina koja je iza nas je bila ispunjena ratovima, razaranjima, zemljotresima, poplavama, uraganima i drugim prirodnim nepogodama. U 1436. godini je započeo novi talas muhadžira, mase su se pokrenule i najvjerovatnije da će ovaj trend trajati još dugo godina sve dok se uzroci koji dovode do masovnih migracija ne eliminišu ili makar djelomično ublaže.

Molim Allaha da nas ojača i osnaži u našoj vjeri. Molim Allaha da pomogne islam i muslimane. Molim Allaha da pomogne našoj braći i sestrama u Siriji, Iraku, Afganistanu, Palestini, Jemenu i svim drugim muslimanima širom svijeta. Bože naš učini nam godinu koja dolazi boljom od one koja ostaje iza nas. Amin.

Mr. Bilal ef. Hodžić