Danas, drugi dan Ramazanskog Bajrama, muslimani u Bosni i Hercegovini tradicionalno obilježavaju kao Dan šehida. Tim povodom objavljujemo tekst o terminu i značenju pojma “šehid”.
U ovome poratnom vremenu, često smo u prilici da čujemo riječ šehid. Na riječi se uobičajeno naviknemo, pa o njima, njihovoj važnosti i značenju odveć i ne razmišljamo. Stoga, u kontekstu pojma šehid, pokušat ćemo ponuditi nekoliko objašnjenja; ko je sve šehid, odnosno ko se sve može smatrati šehidom, koje su vrline i kategodije šehida i na kraju, kakav je naš odnos prema šehidima i šehitlucima?
U jezičkom smislu riječ šehid znači; onaj koji je prisutan, onaj koji svjedoči; žrtva, mučenik, postradali. U prenesenom smislu, šehid je dakle svjedok vjere u Allaha, dž.š., svjedok ovoga prolaznoga, ali i vječnoga – ahiretskoga svijeta. Šehid je svjedok dobrote i samopožrtvovanja za svoju vjeru i druge ljude, ali se istovremeno i njemu svjedoči da će u Džennet. Prema tome, u simboličkom smislu, šehid je čovjek koji je posjednik svjedočenja i koji je svjedok svoje smrti, svoje pogibije.
Riječ šehid se često susreće u Kur’anu kada se govori o Allahu, dž.š., stoga je Šehid jedno od lijepih Allahovih imena. „Bog je svjedok (ŠEHID) svake stvari, svega…“ kaže Svevišnji u Kur’anu. Naime, nikada stvar, nikada stvor(enje) ne može biti izvan beskrajnog vidokruga svemogućeg Stvoritelja koji je posvuda, koji svemu svjedoči, koga sve svjedoči, Bog je svjedok svijeta, a svijet je svjedok Boga, vele islamski mislioci. Eto zašto je svjedočenje (ŠEHADET) u islamu prvi uvjet vjerovanja „Svjedočim da je samo jedan Bog!“ – rečenica je koju muslimani najčešće izgovaraju …
Ko je šehid?
Pravi i istinski šehid je onaj koji pogine boreći se na Allahovom putu. Aktivno se suprostaviti sijačima zla i nasilja i pri tome založiti svoj život u odbrani tih najčasnijih vrijednosti, znači biti šehid i ovoga i onoga svijeta. Za ovakve šehide Allah, dž.š., u Kur’anu časnom kaže: Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovom putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara Svoga. Šehidi idu u Džennet, oni su u društvu Allahovih poslanika i Allahovih miljenika, njima su svi grijesi oprošteni osim materijalnog duga prema drugim ljudima koji trebaju izmiriti njihovi nasljednici. Slavljenje šehida imalo je za posljedicu pravu žudnju za mučeničkom smrću. Međutim, najistaknutija ulema ovakva nastojanja nije nipošto odobravala, već ga je, naprotiv zabranjivala, jer suviše asocira na somoubojstvo, koje je islam uvijek i najstrožije zabranjivao. Ovdje je također nužno napomenuti da se šehid bori da živi, a ne da umre. Naime, on ne hlepi naslijepo za smrću, niti glavu nudi naslijepo, „za džennetska blaženstva“. Pogrešno je, naime, poistovjećivati instituciju šehida sa samoubojstvom koje je u islamu najstrožije zabranjeno. Haridžije su, na primjer, rado se žrtvovali boreći se protiv vlasti koju su smatrali protupravnom, iako je pravovjerna ulema smatrala da pobuna protiv vlade nije džihad koji jamči šehidsku deredžu.
Šehid se bori zarad uzdizanja istine i riječi Božije. Na tome putu šehid mora biti lišen lične požude i slave, gramzivosti, pljačke i osvete. Ne može se nositi u velikim bitkama onaj ko nije već dobio bitku u svojim prsima, u borbi protiv samoga sebe.
Samo shvaćanje stepena šehida doživjelo je vremenom značajan razvoj, koji se djelimično vidi i u hadisu, tako da je na kraju gotovo svako ko je umro naprasnom, a ne prirodnom smrću, pobuđivao sažaljenje u očima naroda, te je počeo biti smatran šehidom. Tako npr. ko umre od gladi, žeđi, utapanja, opekotina, otrova, groma, ako bude živ zakopan, ili ga ubiju pljačkaši, ili ga usmrte divlje zvijeri, ako neko umre prilikom hodočašća, ili u stranoj zemlji bez prijatelja i rođaka, ili u potrazi za znanjem, ili braneći nečije pravo, ili tko ostane čedan unatoč ljubavi, on umire kao šehid.
Ipak, valja jasno naglasiti da nije svaka osoba šehid koja umre nasilnom smrću. Tako, na primjer, ako neko izazove tuču, bezrazložno napadne drugoga i bude ubijen, nema status šehida. Njemu će se klanjati dženaza, ali će za svoje grijehe i svoj zločin odgovarati pred Uzvišenim Allahom na Sudnjem danu.
Samo Bog dragi zna ko je uistinu pravi šehid. Međutim, samo onaj prvi rang šehida zaslužuje da mu krv njegova bude domještaj za obredno kupanje pred dženazu, a odjeća nadomještaj za bijele ćefine. Jer, šehid se na Danu Sudnjemu pojavljuje sa svojim ranama i svojom krvlju, ozarena lica i oka vesela. Govorit će: Da sam bogdo, deset puta poginuo i toliko puta proživljen bio“ Toliko je, naime, velika nagrada i blaženstvo koje pripadaju šehidu.
Posebne odlike i vrline šehida
Šehid svojom žrtvom postaje zaslužan različitih privilegija, iznimno njemu zagarantovanim. Svaka od njih na svojstven način daje do znanja da je stepen šehida kod Uzvišenoga Allaha izuzetno visok. Kur’an, a.š., je to kroz nekoliko ajeta direktno naznačio. Na jednom mjestu u Kuranu časnom Uzvišeni Allah kaže: A šehidima – kod njihova Gopodara pripada njihova nagrada, i svjetlo njihovo. Dosta hadisa Božijeg Poslanika Muhammeda, a.s., eksplicite potvrđuju vrline šehida. U jednom od njih se kaže: Između onih koji su jedanput ušli u Džennet, samo će šehid zaželjeti povratak na ovaj svijet. Zaželjet će to da bi, zbog časti koja mu je ukazana, bio i deset puta ubijen.
Šehid se odlikuje posebnim osobinama koje ga izdvajaju od drugih, običnih, ljudi. Neke od njih spominje Allahov Poslanik, s.a.v.s., u slijedećem hadisu: Šehid će se kod Allaha odlikovati sa sedam stvari: oprostit će mu se grijesi pri prolijevanju prve kapi krvi, vidjet će svoje mjesto u Džennetu, bit će pošteđen kaburskog azaba, neće osjetiti strah Sudnjega dana, nosit će na glavi krunu dostojanstva čiji će jedan dragi kamen biti vredniji od čitavoga dunjaluka i svega što se na njemu nalazi, bit će oženjen sa sedamdeset hurija (džennetskih djevojaka), i dozvolit će mu se šefa’at (zagovorništvo) za sedamdeset osoba iz svoje porodice.
U hadiskim zbirkama šehid se često opisuje kao neko koga čekaju na budućem svijetu velike povlastice. U Džennetu će zauzimati najčasnija mjesta sa najvećim (po)častima, zajedno sa Allahovim poslanicima. Oslobođeni su od grijeha, pa čak će moći i posredovati za druge ljude. Bit će prepoznatljivi po posebnom svjetlu i mirisu, kako kaže Allahov Poslanik, s.a.v.s.: Rane koje šehid zadobije u džihadu na Sudnjem danu se zacrvene poput krvi, sjaju i mirišu na mošus.
Posebna osobenost šehida je njegova smrt. Kako se prenosi u hadisima, on u momentu smrti ne osjeća bol rana, osim koliko neko od nas osjeti ubod komarca. Videći svoje mjesto i položaj u Džennetu, rastanak sa ovim svijetom bude mu lahak i drag. Za one koji su poginuli na Allahovom Putu, Muhammed, a.s., je rekao: Nemojte ih gasuliti (kupati i u kefine zamotavati) jer svaka njihova rana i sva njihova krv na Sudnjem danu će mirisati mirisom miska.
Vrste i deredže šehida
Tradicionalna islamska literatura spominje gotovo redovito prvi rang šehida – pogibije u odbrani vjere, na Allahovom putu. Allahov put se, uglavnom, definiše kao borba za osnovne i trajne ljudske vrijednosti kao što su: fizička zaštita života, zaštita vjere, njenog učenja i simbola, zaštita časti i dostojanstva i svega onoga što je po islamskim mjerilima uzvišeno, plemenito, moralno i pravedno. Onaj ko tako gine smrtni bol ne osjeća. Šehid osjeća bol pogibije koliko i svaki od vas bol uboda trna, ili ugriza komarca, kaže Muhammed, a.s.
Prema nekim predajama, Muhammed, a.s., je rekao ashabima: Ima sedam vrsta šehida mimo onog koji je poginuo boreći se na Allahovom putu: ko umre od kuge, ko se utopi, ko umre od otvorenih rana po tijelu, ko umre od stomačne bolesti, ko izgori u požaru, ko umre pod ruševinama i žena koja umre pri porođaju.
U jednoj drugoj predaji se kaže kako je Allahov Poslanik upitao prisutne ashabe: Koga vi smatrate šehidom? Allahov Poslaniče, onoga ko pogine na Allahovom putu, odgovoriše oni. Ako je tako, onda je malo šehida u mom ummetu, reče Poslanik, s.a.v.s., Pa ko su oni o Allahov Poslaniče?, upitaše ponovo. On reče: Ko pogine na Allahovom putu šehid je, ko umre na Allahovom putu šehid je, ko umre od epidemije šehid je i ko umre od trbušne bolesti šehid je. Drugom priliko još je rekao: Ko pogine braneći svoj imetak šehid je. Ko pogine braneći svoju vjeru i taj je šehid. Ko pogine braneći svoj život, šehid je, i ko pogine braneći svoju porodicu, i on je šehid.
Imam Nevevi navodi da imaju tri vrste šehida:
šehidi i na dunjaluku i na ahiretu, a to su oni koji poginu u borbi na Allahovom putu.
šehidi samo na ahiretu, a to su oni kojima će se dati šehidska nagrada i počasti, iako nisu pali na bojnom polju.
šehidi na dunjaluku, ali ne i na ahiretu, a to su oni koji su utajili nešto od plijena ili oni koji su poginuli bježeći sa bojnoga polja.
Naš odnos prema šehidima i šehitlucima
Mnogo je različitih i veoma neobičnih predaja o šehidima i šehidskim turbetima zasijanim širom Bosne i Hercegovine. To su njeni biljezi i najbolji svjedoci njene burne i krvave prošlosti, ali i odlučnosti Bošnjaka da odvajkada brane svoju vjeru i svoj toprak. Sve priče o bosanskohercegovačkim šehidima polaze od vremena slavnoga sultana Mehmeda Fatiha, preko mlađahnog austrougarskoga princa i vojnog zapovjednika Eugena Savojskog, koji je ostao upamćen u našem narodu po haranju i spaljivanju Sarajeva, pa do posljednje brutalne srpsko-crnogorske agresije na nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu, u srcu Evrope, krajem dvadesetoga vijeka.
Iz vremena posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995), u svim našim sredinama, kako gradskim tako i seoskim, lahko je zapaziti šehidska mezarja, ili šehitluke. Samo u Srebrenici sa ovogodišnjom dženazom 11. jula ukopano je 3.749 žrtvava srebreničkog masakra, što nije ni polovina od ukupno ubijenih. Na šehitlucima na Kovačima u Sarajevu ukopano je oko 1.500 boraca Armije BiH. U Biljanima kod Ključa u šehidskom mezarju kod džamije svoj konačni dunjalučki smiraj našlo je 256 svirepo ubijenih muslimana, u jednom danu. Sve žrtve su civili, od beba od tri mjeseca do staraca od devedeset godina. I tako, svaki dio naše Bosne, na svoj način, nosi svoja bolna sjećanja na teška vremena i svoje šehide.
Šehidi su ovoj zemlji, pa tako i nama, dali sve što su imali; svoju mladost, krv, život. Na žalost, svojim odnosom prema šehidima, sve očitije pokazujemo da nismo dostojni njihove žrtve, jer sve anemičnije iskazujemo svoje poštovanje prema njima, njihovim porodicama i šehitlucima. Samo od sebe nameće se pitanje: Svodili se sav naš dug na ritualno učenje Fatihe uz njihovo podnožje i prigodno polaganje cvijeća iznad njihove glave pred kamerama i okupljenim novinarima. Na žalost, i to sve rjeđe činimo.
Naš dug prema njima, trebala bi biti, prije svega, stalna briga i napor za uzdizanje Božije riječi, a zatim, svakodnevna borba za očuvanje domovine Bosne i Hercegovine, u svim njenim dijelovima, značenjima i simbolima. Bosna je i dandanas napadnuta i izložena agresiji svojih susjeda, samo drugim sredstvima i drugim metodama. Ona je zadužbina šehida i danas traži nove gazije. Ko god ne radi na očuvanju svoga i njenog identiteta i na poboljšanju njenoga stanja i našega življenja, iznevjerio je zavjet i zadužbinu šehida. Naš Vjerovjesnik, Muhamed, a.s., upozorava nas: Nemojte osramotiti vaše umrle sa ružnim djelima, jer se ona predočavaju vašoj rodbini od stanovnika u kaburu.
Naši šehitluci ne smiju da postanu mjesta hodočašća ili posjete muslimana radi ostvarivanja svojih profanih dunjalučkih ciljeva, kao što su posjete turbeta radi ozdravljenja, zaposlenja ili polaganja ispita na fakultetu. To jasno treba reći i toga se kloniti. S druge strane, svjedoci smo da su naša šehidska mezarja na Dan šehida poluprazna. Okupi se, uglavnom, porodica, najbliža rodbina i nešto iskrenih prijatelja i saboraca. Veliki broj ljudi drugoga dana Ramazanskog bajrama sjedi kod svojih kuća pored TV ekrana, ispijaju kahve, teferiče, komentiraju i kritiziraju, umjesto da svi Bošnjaci toga dana budu na nogama. Svi muslimani bi na Dan šehida trebali provesti predviđeni sat, ili dva, na najbližim šehitlucima, odajući tako poštovanje i izražavajući zahvalnost najboljim sinovima naše domovine koji su dali od sebe najviše što su imali. Treba živjeti sa sviješću da su šehidi naši čuvari i čuvari Bosne i, ma koliko činili mi se njima ne možemo odužiti. Oni su dali više od nas, dali su svoje živote.
Svaki šehidski nišan nosi snažnu i neprolaznu poruku, a to je da su šehidi živi, da oni ne umiru i da ih treba smatrati živim. Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi kaže: I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: “Mrtvi su!” Ne, oni su živi, ali vi to ne znate! Njihovi su mezari sa bijelim nišanima nalik na ubeharalu bašću. Daj Bože da se svijetla obraza susretnemo sa njima na Sudnjemu danu, lica ozarenih, spokojnih i sretnih. Poštujući šehide, čuvamo njihov emanet i svoj obraz, ali i svoju budućnost i budućnost naše djece. Ako se ne uhvatimo za jedno uže, ono najčvršće, snažni vjetrovi bi nas mogli otpuhati sa ovih naših hiljadugodišnjih ognjišta.Sjećanje na naše šehide mora biti dostojanstveno i trajno, sve dok postoji Bosna i Bošnjaci u njoj.
Kod god nam se misli nježno raskrile a srca zatrepere džennetskom čežnjom, dal’ od aška il’ straha od dunjalučke prolaznosti, sjetimo se naših šehida. Duša će u svojoj iskonskoj žudnji nazrijeti svjetlost šehidskih rana i osjetiti miris šehidske krvi.
