U POVODU NOVE 1437. HIDŽRETSKE GODINE

Na ulasku smo u Novu 1437. hidžretsku godinu. Ona nastupa u akšam, 13. oktobra, 2015. godine. Molimo Allaha džellešanuhu da nam je učini prosperitetnom i sretnom kako na planu zajednice muslimana tako i u našim porodicama, kao i kod svakog od nas pojedinačno, amin. Hidžra je centralni historijski događaj rane Muhammed a.s. zajednice. On je postao kamenom međašem od kojeg se računa era islama, i to od onog datuma 26. septembra 622. godine kada je Muhammed a.s. noga stupila na tlo grada Medine. On je neponovljiv, jedan i jedinstven. Toliko velik da neprekidno podstiče, inspiriše, duhom hrani i nadahnjuje godinama i stoljećima generacije vjernika. Između dva preioda života i djelovanja Muhammed a.s. i prve zajednice vjernika srednji član koji povezuje ova dva perioda je događaj hidžre. Prvi period je život u Mekki. To je period u dužini od trinaest godina. To je vrijeme upoznavanja sa islamom, sa učenjem islama, i primjena obreda i propisa vjere. U ovom period zajednica se učvršćuje u spoznaji Jednoga Boga, u prihvatanju i nepogovornom slijeđenju Objave, i u gradnji povjerenja u Muhammed a.s. njenog duhovnog učitelja, uzora i vođu. Od zajednice i pojedinaca ne traži se mnogo osim što su dužni da se duhovno jačaju, moralno izgrađuju i međusobno čvrsto povezuju. Ovaj period je statičan. To je vrijeme usađivanja vjere u Jednoga, Jedinog Boga, gradnja povjerenja, i istovremeno rast u vjeri do tačke u kojoj je sve zemno, lično, privatno, ono za čim običan svijet strastveno žudi, sve to tone i nestaje pred idejom islam visoko uzdignutom na horizontu kojeg cijeloga ona prekriva. I kada vjerovanje postane duboko i čvrsto, kada iman i islam uđu u najvišu formu u ihsan, a to je stanje u kojem je čovjek neprestano sa osjećanjem sveprisutnosti Allaha džellešanuhu uz njega i njegovo djelovanje i bez ikakve sumnje uvjeren je da je Allah Uzvišeni sa njime, onako kako kazuje Poslanik a.s. "...Pa iako ti Njega ne vidiš On tebe vidi!"(Prenseno od Omera r.a.), a Kur'an potvrđuje: "Allah je zaista na strani onih koji se Allaha boje i grijeha klone i koji dobra djela čine!"(En-Nahl, 128) Ovakvi sljedbenici islama, potpuno predani i zreli dobili su naredbu hidžre. I, potom, događa se hidžret. On je učinjen Allahovim imperativom za sve one koji se zaogrnuše u šehadet. Nešto što se duboko osjećalo i o čemu se neprekidno slovilo sada je došlo do svoga zrenja da se svijetu pokaže kao istinski, duboki osjećaj i priznanje puta na koji je Zajednica kročila. Tražio se pokret! I on je učinjen. Po tome, da se sve zemno podredilo ideji islama hidžret Muhammed a.s. i njegovih uzoritih ashaba najveći i najčestitiji je događaj znamenitiji i od Noći Sudbinske u kojoj je koncem ramazana 610. počela silaziti Objava. Ovaj događaj zorno je predstavio da Objava nije sama, da nije spuštena na goli kamen, niti među osione i ravnodušne ljude, nego da su i Objava i Poslanik a.s. prihvaćeni od ljudi zdušno i iskreno i da su obećavali sjajno islamsko i danas i sutra. Podsjetimo se ovdje žalopojnog vapaja Nuh a.s. kada se Gospodaru svome obraća riječima: "Gospodaru moj, oni mene ne slušaju i povode se za onima čija bogatstva i djeca samo njihov gubitak uvećavaju!" i "... i govore "Nikako božanstva svoja ne ostavljajte!..." (Nuh, 21, i 23) Ili u slučaju Musaa a.s. nakon izbavljenja njegovog naroda iz Egipta "I Mi sinove Israilove preko mora prevedosmo pa oni naiđoše na narod koji se klanjao kumirima svojim "O Musa" rekoše - "napravi ti nama boga kao što i oni imaju bogove..." (Al-Araf, 138) Etimološki, proučavajući porijeklo i korijen riječi hidžra ima između ostalih i značenje: napustiti, otići, ostaviti, udaljiti se, iseliti se, odvojiti se od plemena. Ova Poslanikova a.s. hidžra i uz njega hidžret 313 mekanskih porodica bili su odlazak iz svijeta idolopoklonstva u svijet vjere u jednoga Boga, i sa svakim korakom na ovom putu dugom četiri stotine kilometara distanca se povećavala i u duhovnom i u fizičko-geografskom smislu. Omer r.a. nazvan časnim nadimkom El-Faruk "rastavljač istine od neistine" u svome obraćanju na hidzru upravo je upozorio na njeno značenje kao one koja dijeli i rastavlja svijetove kufra i širka i svijet Allahovog Puta. A cijena ovog jedinstvenog puta nije bila mala: Hidžret je rastavio roditelja i dijete njegovo, bračne drugove, ostavljana su čitava bogatstva u čast i žrtvu za islam, podnošena su mučenja i patnje, ostavljen je grad u kojem se stoljećima i generacijama živjelo i kretalo se u susret novom i nepoznatom. U jednom hadisu kazuje se i ovo: "Iman se izražava kroz namjeru i riječ, a hidžret ličnim angažovanjem i imovinom" (Abdul-Halik bin Zahir Eš-Šihami). Sve što je ova prva skupina muslimana bila naučila učeći pred Poslanikom a.s. prenijela je i u djelo. Potom, po dolasku u Medinu u kojoj će Poslanik a.s. provesti narednih deset godina među prvim zadacima bili su izmirenja međusobno zavađenih plemena i pobratimstvo među muslimanima. Poslije su zaredali uspon i uspjesi koji će trajati poslije toga i stoljećima. Iako je osme godine po hidžretu, a 20-tog ramazana, nakon osvojenja Mekke Allahov Poslanik a.s. izjavio da nakon osvojenja Mekke nema više hidžre nego postoji džihad kao stalni napor ka poboljšanju i uspinjanju osobe i Zajednice, i nijjet kao najbolje i najplemenitije određen i zacrtan plan, ne možemo a da se ne osvrnemo na same sebe, nas današnje i ne odredimo se prema ovome uzvišenom značenju hidžre sa upitom: Da li su današnji muslimani: vagabundi, lutalice, amorfna masa u kretanju koje drugi guraju i tiskaju nemoćne, nedefinisane i neodređene putnike bez mape i usmjerenja, ili smo pak putnici hidžre?! Istini za volju, bez većeg napora slobodni smo izreći: ponajmanje mi, današnji muslimani, putnici smo hidžre. Naša kretanja usmjerena ka kršćanskom, većinom evropskom, Zapadu izravna su težnja za socijalnim, političkim i ekonomskim slobodama i postignućem na planu sigurnosti emocionalne, socijalne i političke prirode. Naše vjersko, moralno, tradicijsko i kulturno potisnuti su u drugi plan, i miruju. Budimo sigurni u neporeknutu, vječitu i neprekidno aktuelnu riječ Kur'ana i Hadisa Allahovog Poslanika a.s. i pozovimo u svijest Kur'ansku riječ o hidžri kao kretanju prema Allahu i Njegovom Poslaniku a.s. "Muhadžiren ilellahi we Resulihi!" "A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova!"(En-Nisa', 100), tek ovakvima se može dogoditi dobro koje hidžret u sebi nosi. Islam nam kazuje, a historija to potvrđuje da onim istim putem kojim su se kretali prvi muslimani moramo se kretati i mi kako bi zadobili dobro i ovosvjetsko i onosvjetsko, i drugoga puta i načina nema. U suprotnom, ostaje nam da čamimo u izolaciji, skrhani i nemoćni. Poslanik a.s. zahtijevao je promjenu iznutra da bi se desuila promjena prema vani.U ovom duhu Poslanik a.s. kazuje: "Najbolji musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku mirni i sigurni drugi muslimani; a najbolji vjernik je onaj koji je najljepše naravi; a najbolji muhadžir je onaj koji se čuva Allahovih zabrana; dok je najveći borac na Allahovom putu onaj koji se bori protiv svojih strasti u ime Allaha." (Et-Taberani) Na nama je, koji preuzimamo uloge ensarija, tj. štićenika i pomagača Allahovog puta, da svojoj djeci, i onima što u valovima nepredviđeno i neprekidno nadolaze u prostore Zapada da propagiramo jedinstveni i uzvišeni put hidžre, a to je doseći do svakog pojedinca, saopštiti mu da sačuva li u sebi čistu vjeru, ibadet Allahu, islamski ahlak i islamsko međusobno bratstvo, dovoljno će biti spreman da se suoči sa Zapadom, da se očuva u njemu, da kao takav bude priznat i prihvaćen. Stoga, naučimo i sebe i svoje bližnje da nanovo zanijete život ovdje ističući da su ovdje na Zapadu najprije da sačuvaju u sebi i porodicama svojim: čistu i iskrenu vjeru, ibadet Allahu, ahlak kao najprimjerenije držanje i ponašanje, i islamsko bratstvo. Tek potom će nam ulazak u svijet Zapada biti kabul. U suprotnom, gubitnici smo posve! I. Alešević,imam U Mannheimu, 29. zul-hidždžeta, 1436. / 2015.

Imam džemata

Pretraga