Dometi mektebske pouke
Sa početkom školske godine započinje i nova mektebska godina. Mnogi imami taj početak doživljavaju veoma stresno, jer proces podučavanja nije nimalo jednostavan uzevši u obzir da su imami često prisiljeni da inoviraju pristup pouci počevši od upisa (koji samo kod nas traje čitavu godinu dana), do mektebskog gradiva, lekcija, udžbenika, čestih odmora i dr. Pitanje koje se postavlja pred svakog imama je da li može da bude inovativan, da osmisli nastavu na drugačiji način ili da se prepusti dobro utabanom principu individualnog pristupa koji ga crpi do maksimuma i ne ostvaruje željene rezultate.
Ono što je u procesu podučavanja upitno jeste i sam domet mektebske nastave. Šta i koliko naši učenici usvoje od znanja? Koliko od onoga što nauče pretoče u praksu? Da li poslije napuštanja mektebskih klupa nauče još nešto novo ili zaborave i ono što su naučili?
Da li smo što se tiče nastave postali minimalisti? Naši učenici (u većini slučajeva) nauče posljednjih deset sura, nekoliko dova, nauče obaviti namaz, obrade materiju nivoa Hasanovićevog Ilmihala, poneki uđu u Kur'an, neki učine i hatmu i to je to. Rijetki su slučajevi da se savlada nešto više, da se nauči npr. 30. džuz napamet, rijetki nauče i savladaju tedžvidska pravila, malo ko od naših učenika zna neki hadis napamet, malo ih ima koji znaju ko su bili Buharija, Muslim, Ebu Hanife, Ahmed, Malik, Šafija i dr. Da li je problem u nastavnom planu i programu? Da li je problem što nemamo dovoljno vremena ili što smatramo da je dovoljno ono što udžbenici nude.
Do danas je izašlo mnogo udžbenika koji svaki na svoj način nastoje da učenicima približe vjeronaučnu materiju. Imamo udžbenika koji na jednom mjestu objedinjuju kompletnu građu. Neki su je podijelili na više udžbenika kao što su udžbenici koji su određeni nastavnim planom i programa Rijaseta IZ u BiH. Tek primjenom udžbenika u praksi uviđaju se prednosti kao i nedostaci.
Mekteb je kamen spoticanja svakog imama i svakom imamu se može uvijek prigovoriti sa te strane, ali nije sve ni do imama. Imami moraju nastojati da se drže onih principa koji su oprobani i koji su postali nezmjenjljivi kao što su praktični primjeri bilo abdesta, namaza i dr. Isto tako trebaju nastojati da se ne ograniče samo na nastavni plan i program i da više pažnje posvećuju odgoju, razgovoru, da otkrivaju probleme učenika, da ih savjetuju, da ih usmjeravaju kroz život, da grade njihove stavove i da naša djeca u imamima vide iskrene prijatelje.
Šta je to što će naši učenici sa sobom iz mekteba ponijeti? Da li će praktikovati ono što su naučili? Da li će nam doći da ih šerijatski vjenčamo? Da li će svoju djecu slati na mektebsku nastavu? Da li će se radovati susretu sa svojim imamom i poselamiti ga? Da li će zauzeti mjesto svog babe ili majke u džamiji?
Mektebska nastava je dinamičan proces koji traje, proces koji je u stalnom pokretu, o čemu se može govoriti bez prestanka. Veoma je bitna razmjena iskustava među imamima kako bi se upoznavali sa uspješno sprovedenim projektima koje bi mogli implementirati i u drugim džematima.
Učenike trebamo uključiti da budu kreatori nastave a ne samo pasivni recipijenti koji jedva čekaju da se nastava završi i da se mogu vratiti svom svijetu Facebooka, Instagrama, Whatsappa i dr.
Imam džemata
