Dan Sanžaka
Bošnjaci su narod koji u svom historijskom hodu ne bi smio da ima letargije, zamora i zastoja. Malo koji narod u svojoj povijesti ima tako bremenitu i burnu historiju kao što je to bošnjački narod. I kada smo na svome stoljetnom tlu Balkana, i kada smo negdje izvan u tuđim zemljama i krajevima, uvijek je to sa preteškim naporom i borbom da se sačuva sebe, svoje bližnje, svoje imanje, zemlju i Državu. Ali, upravo ta sudbina našeg naroda rodila je u nama tu žilavost, odvažnost, hrabrost, i upornost da se istraje.
Dvadeseti novembar – Dan Sandžaka jedan je datum u koji može da se sažme cio usud našega naroda. Godine 1943. rat je bio u punom zamahu. To je godina početka pada fašističke koalicije koja je u Zapadnoj Evropi počela sa slomom Italije. Na teritoriji Jugoslavije narodno-oslobodilačka borba se rasplamsavala i redovi boraca u njoj bivali su sve gušći, a pobjede sve češće. Trebalo je na izvjestan način udovoljiti narodu Sandžaka, dati “vjetar u leđa” posebno Bošnjacima koji su ne mali teret oslobodilačke borbe na svojim plećima nosili jer su po slomu Italije oslobodili Pljevlja, Bijelo Polje, Novu Varoš, Priboj i dijelove Novog Pazara, Tutina i Sjenice. Želja im je bila administrativno-politička cjelina u kojoj bi se vjerski, kulturno i ekonomski razvijali i uzdizali. To se moglo ostvariti jedino kroz uspostavu Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Sandžaka – ZAVNO Sandžaka. U ovom pogledu Tito je na AVNOJ-u bio za to da im se udovolji tražeći da se zastupnici delegiraju odozdo na gore, iz baze naroda po srezovima, tajnim izjašnjavanjem, što je i učinjeno. Osnivanju ZAVNO Sandžaka u Pljevljima, 20. novembra, 1943. godine prisustvovala su 252 delegata. Za predsjednika izabran je beogradski sveučilišni profesor Sreten Vukosavljević, a za podpredsjednika izabran je muftija i vrhovni šerijatski sudac, povjerenik Islamske zajednice za Sandžak, Crnu Goru i Srbiju Murat Šećeragić. Ovo će se ozvaničiti, i nakon uspostave, proglasiti na Drugom zasijedanju AVNOJ-a u Jajcu kako je rečeno “cijeneći sudjelovanje i anifašističku borbu naroda Sandžaka”. Međutim, ZAVNO za Crnu Goru i Boku, posebno partijski rukovodioci, u tajnosti, i sa Beogradom se dogovarajući, ne izvještavaju rukovodstvo ZAVNO Sandžaka o zasijedanju AVNOJ-a u Jajcu usljed čega je izostalo prisustvo delegacije ZAVNOS-a. Aspiracije crnogorskog rukovodstva bile su te da im se u sastav Crne Gore dodijeli Kosovo i Metohija i cio teritorij Sandžaka. Zato je ZAVNO Sandžaka prihvaćen uz opasku da u novoformiranoj zajednici jugoslovenskih naroda ne predstavlja zasebnu federalnu jedinicu. Samo nakon manje od godinu i pol, na zasijedanju ZAVNOS-a u Novom Pazaru, 29. marta, 1945. godine, bez mogućnosti izjašnjavanja naroda, i suprotno volji naroda Sandžaka ukinut je ZAVNO Sandžaka a prethodno u martu, pod čudnim, nikad razjašnjenim okolnostima poginuli su partijski rukovodioci: Rifet Burdžović, Volođa Knežević i Tomaš Žižić. Ukidanju ZAVNOS-a oštro su se suprotstavili predsjednik prof. S. Vukosavljević, i treći njegov podpredsjednik odbijajući da stave svoje podpise na dokumenat o ukidanju ZAVNOS-a. Blažo Jovanović izvijestio je sa sastanka u Beogradu da se teritorij Sandžak-a podijeli između republika Srbije i Crne Gore na način kako je razgraničenje učinjeno iz 1913. godine u Bukureštu nakon balkanskih ratova.
Iako kratka, krvavim ruhom zaodjenuta sloboda iz svog osnutka u Pljevljima 20. novembra 1943. bila je, i ostat će poukom i primjerom da se sa jasno postavljenim ciljevima, sa velikom mudrošću, udruženo sa svim građanima, a prvenstveno patriotima Sandžaka, uz velika odricanja, i požrtvovanjem može doći do cilja.
Stoga, od srca Sandžaku i njegovim sinovima i kćerima sretan i blagoslovljen 20. novembar – Dan Sandžaka!
Ishak Alešević
Imam džemata
