Deset pogrešnih predodžbi kod Bošnjaka
Deset pogrešnih predodžbi kod Bošnjaka Politicka dezorijentiranost, socijalna nestabilnost, inflacija, nezaposlenost i stalna opasnost od sukoba. Ovo su samo neke od misli koje naviru kada pomislim na svoj narod. Mi smo na kritickom raskršcu. Živimo u trenutku kada mali propust može da nas odvede u buducnost punu neizvjesnosti. Mi smo jedan dobar, plemenit, radin i pošten narod. Mogao bih o pozitivnim karakteristikama našeg naroda nadugo pisati, ali to nece pomoci da popravimo one, srecom, malobrojnije loše karakteristike na koje treba ukazati kako bismo ih popravljali i tako postali, s Božijom pomoci, još bolji. 1. Uspjeh drugog ne vidimo kao uspjeh dijela vlastitoga tijela!!! Kod nas se je nažalost pojavila krilatica da ti naš covjek može sve oprostiti osim uspjeh – tvoj uspjeh ti nece oprostiti. Pokušace da ti to ospori, minimizira, omalovaži. Dok god ne budemo vidjeli i vlastiti uspjeh u uspjehu našeg brata muslimana, mi necemo moci naprijed kao kolektiv, kao zajednica. Jer, kada se sve sabere, uspjesi pojedinaca doprinose uspjehu i snazi zajednice. A bez zajednice, mi smo kao riba bez vode. Osudeni na postepeno nestajanje. Nije li Vjerovjesnik a.s. Zajednicu muslimana usporedio sa jednim tijelom i nije li tako tražio da na uspjeh drugoga u Zajednici gledamo kao na uspjeh dijela vlastitoga tijela? 2. Sve tude nam je slade, ljepše, bolje!!! Pod ovim mislim da sebe ne uvažavamo u dovoljnoj mjeri, da nemamo samopoštovanja i da ova osobina vodi gubljenju samopouzdanja. Za nas je svaki drugi musliman, pa makar bio i objektivno gori, ako nije iz našeg naroda, nekako, bolji. Mi uvijek sami sebe stavljamo na dno ljestvice. Hafiz iz druge, pakistanske ili arapske džamije je automatski bolji od našeg, imam iz drugoga džemata je uceniji od našeg imama ,itd. Na polju sporta npr. važnije nam je kako je igrao neki strani nogometni tim od naših domacih. Na polju muzike, naša omladina više voli ‘pevati pesme’ koje dolaze iz drugih sredina, kultura i sl. Pogledajmo samo kolika se borba vodi da se djeda mraz (Sv. Nikola), koji nema nikakve veze sa nama, zaštiti i da mu se dadne ne samo politicki azil, vec i bh. državljanstvo. 3. Djeci pomogli samo ako su u naslijede dobila materijalna bogatstva!!! Naš covjek svoj roditeljski uspjeh cesto mjeri po tome koliko je djeci ostavio u nasljede materijalnih dobara: novca, nekretnina, automobila, zlata i sl. Statistike pokazaju da su najuspješnija ona djeca, koja od svojih roditelja nisu nasljedivala samo materijalna dobra, jer (nezaraden) novac kvari djecu. Umjesto novca, uspješni roditelji su svojoj djeci omogucili da se školuju, ali prije svega, naucili su ih da budu dobri vjernici, radini ljudi, skromni, ambiciozni i da pravi uspjeh dolazi od vlastitog rada, samoodricanja, požrtvovanosti i oslanjanja na Onog bez cije pomoci je nemoguce zamisliti pravi uspjeh. Nije li Poslanik a.s. isticao da roditelj svom djetetu ne može u naslijede ostaviti ništa bolje od lijepog odgoja i da je najbolji vjernik onaj koji je najljepšeg odgoja? 4. Za svaki neuspjeh kriv nam je neko drugi!!! Umjesto da se suocimo sa pravim uzrocima svoga zaostajanja, nama je najlakše da za svaki neuspjeh okrivimo drugog. Nekada su to kršcani, Srbi i Hrvati, a nerijetko i jevreji. Nekada je to Evropa, pa i citav svijet. Ponekad je to cak i Turska. A dežurni krivac je Amerika. Umjesto da analizom dodemo do odgovora kako da izidemo iz krize, trošimo vrijeme raspravljajuci o teorijama zavjera protiv muslimana u cjelini, a protiv nas posebno. To nas nece nigdje odvesti. To je samo bezizlazno bježanje od vlastite odgovornosti za vlastito stanje i realnost. 5. Ne uvažavamo na pravi nacin i u dovoljnoj mjeri svoje predstavnike, lidere, vode!!! Cinjenica je da mi nikada nismo mogli na duže vrijeme imati, pogotovo ne u miru, lidere, premda smo narod koji je najviše bio zlostavljan, narod koji je strašno patio zbog svog backgrounda. Cim se i ovaj posljednji u nizu ratova protiv nas završio, mi smo gotovo svim svojim liderima, koji u ratu nisu poginuli, okrenuli leda. I ne samo to, do te mjere smo vecinu njih optuživali za vlastite neuspjehe da su jedva cekali da se povuku iz politike i javnog života i da se više nikada tamo ne vrate. Zato mi u politickom smislu nemamo niti možemo imati nacionalno vodstvo i nacionalnog lidera. Naš bi covjek morao prestati misliti kako je pozicija lidera nešto što tom lideru omogucava samo popularnost, lijep i lagodan život. Biti lider, prije svega, znaci prihvatiti se odgovornosti cinjenja hizmeta svom narodu, a pravu nagradu ocekivati tek na Drugom svijetu. 6. A kvazi-lideri se ponašaju kao da su nepogrešivi i nedodirljivi!!! Vecina naših samonametnutih pa i ‘izabranih’ predstavnika i voda svaku kritiku doceka na nož. Ucili su nas da je kritika respektovanje vrijednosti i da se kritika upucuje za ono što vrijedi – da bude još bolje. Naši su izabranici suviše osjetljivi na bilo koji vid pokušaja da se podsjete da nešto u svom radu mijenjaju pa da nešto, ako je dobro, bude još bolje. Na takve postupke oni gledaju kao na pokušaj da ih se povrijedi i ponizi i umjesto da kažu ‘hvala’ oni se ljute. Usto, kod nas je prava rijetkost da nam lideri rade u duhu kooperativnosti, prijateljstva i uvažavanja. 7. Više volimo da govorimo nego da slušamo!!! Kao da zaboravljamo da nam je Stvoritelj dao dva uha i jedan jezik – da dva puta više slušamo nego što govorimo. Kod nas je u najmanju ruku obrnuto. Naši imami npr. na sijelima nerijetko ne mogu doci do rijeci od pojedinih džematlija koji pricaju kao navijeni. Umjesto da se okoristimo od prisustva onog od koga možemo nešto nauciti, mi kao da takvom želimo pokazati koliko smo mi pametni. Da ovo nije samo karakteristika našeg naroda i vremena pokazuje i ova izreka Ebu Dželde r.a.: Upamtio sam ljude koji su imali znanje, ali nisu pricali. Danas ljudi ne znaju, a mnogo pricaju”! May Sarton je upozorila da “Most people have to talk so they won’t hear.” Pritom, naš covjek prica o svemu. I o onom što ga se tice kao i onom što ga se ne tice, i o onom o cemu nešto zna, kao i o onom o cemu pojma nema. Poslanik a.s. nas je ucio da je jedna od odlika lijepog odgoja da se klonemo onog što nas se ne tice, tj. da znamo koliko smo intelektualno i duhovno teški i da se u skladu s tim ponašamo kada je u pitanju upotreba jezika. 8. Jedenje svinjskog mesa nam je veci haram od pijenja alkohola i zinaluka (preljube)!!! Haram je, fikhski gledano, jednako haram i kada pijemo alkohol i kada jedemo svinjsko meso, i kada se cini zinaluk i kada lažemo i sl. Mi smo vrlo skloni da neke harame proglašavamo manje haramom. Još je opasnije proglašavati haram dozvoljenim tj. halaliti ono što je Stvoritelj jasno obznanio kao haram. Naš Bošnjo još uvijek drži da pivo nije haram, iako je Poslanik a.s. jasno rekao da ono što opija u velikoj kolicini i jacini zabranjeno je konzumirati i u maloj kolicini i jacini. Imami u mektebima uce djecu da je alkohol strogo zabranjen, a onda ta djeca uhvate roditelja kako, i ne tako krišom, serbez, piju pivo. Nije li Poslanik a.s. rekao da je najbolji muhadžir (emigrant) onaj koji ostavi ono što je Allah zabranio. Doda li se ovom i cinjenica da smo vrlo neosjetljivi na jedenje mesa koje nije halal, onda se mora zakljuciti da nam kultura ishrane definitivno nije u potpunom skladu s Vjerom. 9. Petak nam je kao i svaki drugi dan!!! Petak nam je kao i svaki drugi dan – a loše li je to! Nipošto nije tako i ne smije biti tako!!! Ako petak ne bude petkom, nece nas biti kao muslimana. Gospodar nas upozorava da je jevreje prokleo zbog nepoštivanja subote. Ako Bošnjaci ne budu vodili racuna o džuma-namazu koji je propisan kao farz-namaz, koji se ne može bez velikog razloga propuštati, onda ce nas to odvesti u tiho i potpuno nestajanje kao muslimana, gdje god živjeli. Islam se ne može živjeti bez džemata, a glavna džematska obaveza je, bez sumnje, zajednicki namaz u džamiji, ako ne pet puta dnevno, onda petkom džumu-namaz muškarcu je neizostavno obaviti. Ukoliko se naša porodica ne navikne pojaviti u džamiju barem jednom sedmicno, onda nije teško predvidjeti šta ce se sa nama dogoditi za kratko vrijeme. Kršcani i jevreji se u Americi ‘održavaju’ preko subote i nedjelje. Gdje smo mi u odnosu na petak? A nema nas u dovoljnoj mjeri ni subotom i nedjeljom u džamiji da barem tada poslušamo predavanje o vjeri i da se na taj nacin motiviramo i inspiriramo za rad za vjeru do slijedeceg vikenda. Da bi se petku povratilo ono znacenje koje mu naš Gosdpodar propisuje, nužno je da se vec sada pokrene i u BiH i u zemljama Zapadne Evrope, Amerike i Australije inicijativa za izjednacavanjem muslimana u pravima sa jevrejima i kršcanima tako što bi se i petak proglasio za neradni dan u sedmici. To mora biti strateški interes muslimana. 10. Omladinu neopravdano držimo podalje od rukovodnih funkcija!!! Distanciranjem mladeži od upravljackih pozicija u našim organizacijama, cinimo najmanje trostruki grijeh: A. Stariji ce biti pitani što upravljacke pozicije nisu povjerili mladim i sposobnijim. B. Omladina ce nas optuživati što ih izbjegavamo, što sumnjamo u njihove sposobnosti i zato što u njih nemamo povjerenja. C. Dezintegriramo zajednicu i dovodimo u pitanje svoju i buducnost vlastite djece. “We must view young people not as empty bottles to be filled but as candles to be lit.” — Robert Shaffer Naš je problem sada vec postao akutan. U gotovo svim našim organizacijama u dijaspori npr. sjede zaslužni pojedinci, ali pojedinci koji nisu u stanju zainteresirati i motivirati omladinu da preuzima pozicije vodenja i odlucivanja. Tako je npr. naša najstarija organizacija u Americi prakticno ostala bez nastavljaca svoje tradicije, a utemeljena je davne 1906. u Cikagu. Bojimo se da ce nam i druge naše organizacije doživjeti istu sudbinu, ne budemo li umjeli blagovremeno uvoditi omladinu u njihov rad. I.A.
Imam džemata
